Hodočašće Italijom stopama svetog Franje i drugih velikih svetaca
Hodočašće Italijom stopama svetog Franje i drugih velikih svetaca bilo je posebno iskustvo, tim više što se 2026. godine obilježava 800 godina od smrti svetog Franje Asiškog.
Od 20. do 24. rujna 2026. sa sestrom i prijateljicama krenula sam na petodnevno hodočašće Italijom u organizaciji agencije Magdala, uz naše svećenike iz Župe Svih Svetih u Sesvetama.
Pred nama je bilo pet dana, puno kilometara i brojna svetišta, od onih koja smo jedva čekali posjetiti do onih o kojima prije ovog hodočašća gotovo ništa nismo znali. Neka smo mjesta jedva čekali vidjeti. Za neka smo se pitali zašto su uopće u programu. Na kraju su nas upravo neka od tih mjesta najviše iznenadila.
Puno slika i detaljnih objava s hodočašća pogledajte na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Više od obilaska svetišta
Svakoga dana slavili smo svetu misu na jednom od mjesta koje smo posjetili. Prvoga dana u Madonna della Corona, drugoga u Assisiju, trećega kod svete Rite u Cascii, četvrtoga kod svete Bakhite u Schiju, a posljednjega dana kod svetog Leopolda Mandića u Padovi.
U autobusu smo zajedno molili krunicu, slušali i nekoliko osobnih svjedočanstava, a na kraju hodočašća blagoslovljeni su svi sveti predmeti koje smo putem kupili i ponijeli svojim kućama.
Ali da ne ispadne da smo svih pet dana samo ozbiljno molili. 😊 Bilo je tu puno smijeha, pjesme i druženja, a naše simpatične cure pobrinule su se i za povremenu okrepu uz rakijicu, teranino, suhe smokve i sl.
A naši svećenici pokazali su da znaju organizirati i sasvim drugačiju okrepu. 😊
E da, bitna napomena za Veronu, ako osjetite glad pojedite najfiniji brunch (odličan izbor sendviča) u
La Prosciutteria Verona.
Više slika iz Verone pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Verona i prvo iznenađenje
Već prvoga dana u Veroni potpuno su nas iznenadili kada su iz autobusa iznijeli pečeni odojak, uz vino i vodu podijelili među hodočasnicima. Nakon puta i prvih kilometara po Italiji teško da smo mogli zamisliti bolji početak zajedničkog druženja.
Bio je to jedan od onih spontanih trenutaka zbog kojih se autobus pun ljudi koji zajedno putuju vrlo brzo počne pretvarati u pravo društvo.
Madonna della Corona, svetište u stijeni
Naše prvo veliko svetište bilo je Santuario Madonna della Corona, jedno od najneobičnijih marijanskih svetišta koje sam vidjela.
Smješteno je na 774 metra nadmorske visine i doslovno ugrađeno u stijenu Monte Balda.
Do svetišta smo se spustili niz 556 stepenica, a za povratak postoji nekoliko mogućnosti, od ponovnog penjanja stepenicama dužim ili kraćim putem, pa čak i opcija povratka mini busom. Ali pravi doživljaj je pješke.
Više slika iz Madonne della Corona pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Iznad glavnog oltara nalazi se povijesni kip Pietà koji se časti kao Madonna della Corona, a uz njega je vezana stoljetna predaja prema kojoj je 1522. čudesno prenesen s Rodosa.
Posebno su me se dojmile i Svete stube, replika 28 stuba povezanih s Isusovom mukom, kojima hodočasnici tradicionalno prolaze na koljenima u molitvi. Upravo smo u ovoj posebnoj Crkvi slavili prvu svetu misu našeg hodočašća.
Već prvi dan dao nam je naslutiti kakvih nas pet dana čeka.
La Verna, mjesto stigmi svetog Franje
Sveti Franjo za mene je poseban svetac jer sam rođena upravo na njegov blagdan, 4. listopada. Zato sam se La Verni posebno veselila. Planinu La Verna Franjo je dobio na dar 1213. godine kao mjesto na koje se mogao povlačiti u tišinu i molitvu.
Upravo se ovdje 1224. godine dogodio jedan od najvažnijih događaja njegova života. Tijekom posta i molitve Franjo je imao mistično viđenje raspetoga Krista, nakon čega su se na njegovu tijelu pojavile stigme, rane na rukama, nogama i boku povezane s Kristovim ranama.
Danas se na tom mjestu nalazi Cappella delle Stimmate, Kapela Stigmi.
Kamena ploča na podu označava mjesto povezano s događajem, a do kapele vodi Hodnik Stigmi kojim franjevci još od 15. stoljeća svakodnevno prolaze u procesiji.
Posebno mjesto je i Sasso Spicco, među golemim stijenama gdje se Franjo povlačio u samoću i molitvu. La Verna nije samo mjesto koje se razgleda. Ima neku posebnu tišinu zbog koje vrlo lako shvatiš zašto se Franjo upravo ovamo vraćao.
Više slika iz La Verne pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Assisi i grob svetog Franje
Nakon La Verne stigli smo u Assisi, grad koji je gotovo nemoguće odvojiti od sv. Franje.
Prvo smo slavili Svetu Misu, a onda se u Bazilici sv. Franje spustili do njegova groba. Ondje nema fotografiranja ni snimanja, što mi se zapravo jako svidjelo, čovjeku ostaje samo trenutak, tišina i molitva.
U ovoj jubilarnoj godini kod groba svetog Franje možete dobiti potpuni oprost (uz odgovarajuće uvjete, naravno). Godina 2026. posebno je značajna jer se obilježava 800 godina od smrti svetog Franje.
Više slika iz Assisa pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Posjetili smo i Baziliku sv. Klare, njezin grob te poznato raspelo iz San Damiana pred kojim je, prema predaji, Franjo čuo poziv da obnovi Crkvu.
A onda još jedan svetac iz potpuno drugog vremena. U Santuario della Spogliazione nalazi se grob sv. Carla Acutisa, mladića rođenog 1991. godine koji je živio sasvim običnim životom tinejdžera, volio računala, internet i videoigre, ali je istodobno imao iznimno snažnu vjeru i posebnu ljubav prema Euharistiji.
Svoje znanje informatike koristio je za širenje vjere te je izradio internetsku izložbu u kojoj je dokumentirao euharistijska čuda iz cijeloga svijeta. Euharistiju je nazivao svojom „autocestom prema nebu“, a upravo je spoj njegove vjere i svijeta tehnologije razlog zbog kojeg ga danas posebno vole mladi te ga se često povezuje s internetom i informatičarima.
Carlo je 2006. godine obolio od agresivnog oblika leukemije i umro sa samo 15 godina. Želio je biti pokopan u Assisiju zbog svoje velike ljubavi prema svetom Franji, a 2025. godine proglašen je svetim.
Nakon Franje i Klare, svetaca iz 13. stoljeća, bilo je posebno stati pred grob mladića iz našeg vremena, koji je pokazao da svetost ne pripada samo nekom davnom svijetu. Carlo je koristio računalo i internet, nosio tenisice i družio se s prijateljima, a istodobno je svoju vjeru živio nevjerojatno ozbiljno.
Gotovo osam stoljeća dijeli njega i svetog Franju, ali obojica su na potpuno različite načine pokazala koliko jednostavna, iskrena i potpuno predana vjera može biti snažna.
Spoleto i rukopis svetog Franje
Spoleto nas je ugodno iznenadio svojom ljepotom, kao uostalom i svaki mali grad Umbrije.
U katedrali Santa Maria Assunta čekalo nas je nešto posebno. Ovdje se čuva originalno pismo koje je sv. Franjo vlastoručno napisao bratu Leonu oko 1222. godine.
Nije prijepis. Gledate stvarnu tintu i rukopis svetog Franje star više od 800 godina, na komadiću pergamenta veličine svega oko 13 puta 6 centimetara.
Više slika iz Spoleta pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Franjo se Leonu u njemu obraća nevjerojatno nježno riječima: „Govorim ti, sine moj, kao majka.“
Spoleto ćemo pamtiti i po još nečemu. Upravo smo ondje dočekali i nazdravili rođendanu naše drage prijateljice Tatjane. 🎂
Greccio, mjesto prvih živih jaslica
U Grecciu smo upoznali još jednu stranu svetog Franje. Na Badnjak 1223. godine Franjo je ovdje želio ljudima približiti stvarnost Isusova rođenja. Pripremljene su jasle sa sijenom, vol i magarac, a uz jasle je slavljena sveta misa.
Zbog toga se Greccio smatra mjestom nastanka tradicije živih jaslica i često ga nazivaju franjevačkim Betlehemom.
Posebno mjesto je Kapela jaslica, podignuta na mjestu povezanom s tim događajem. U maloj kapeli, uklesanoj u stijenu, iznad oltara nalazi se freska iz 15. stoljeća s prikazom Isusova rođenja, a uz nju i prikaz sv. Franje povezan s događajem iz Greccia.
Upravo se na ovom mjestu, prema franjevačkoj predaji, na Badnjak 1223. godine nalazila špilja u kojoj je Franjo postavio jasle. Zanimljivo je da tada nije bilo figurica Marije, Josipa ni malog Isusa, nego samo jasle sa sijenom te živi vol i magarac.
Franji nije bila namjera napraviti predstavu, nego ljudima što stvarnije približiti siromaštvo i jednostavnost Kristova rođenja.
Više slika iz Greccia pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
A Greccio nam je donio i jedan potpuno drugačiji, neplanirani trenutak. Prije nastavka puta stali smo na kavu u malom kafiću uz svetište, a kako je naša prijateljica Tatjana slavila rođendan, obična kratka pauza pretvorila se u pravu malu proslavu.
Naši svećenici ponovno su nas iznenadili. Iz autobusa su donijeli suhomesnate proizvode, sireve i ostalu hranu, cure su dodale nešto za nazdraviti i krenuli su pjesma, smijeh i druženje.
Posebno nam je simpatična bila Talijanka koja je radila u kafiću. Kada smo stigli bila je prilično loše volje, ali kako je slavlje odmicalo potpuno se promijenila. Na kraju se smijala s nama, fotografirala se, snimala naše pjesme i kao da smo pred sobom gledali drugu osobu. Još jedan spontan trenutak i draga uspomena s putovanja.
Cascia i sveta Rita
Sljedeća postaja bila je Cascia i sveta Rita, poznata kao svetica nemogućih i beznadnih slučajeva.
Rita je prije redovničkog života bila supruga, majka i udovica. Prema predaji, njezin suprug Paolo bio je čovjek teške i nagle naravi. Rita je godinama molila za njega i svojom vjerom utjecala na njegovu promjenu i obraćenje.
Paolo je kasnije ubijen, a Rita je oprostila njegovim ubojicama i pokušavala spriječiti da njihova dvojica sinova nastave krug osvete. Nakon smrti supruga i oba sina postala je augustinska redovnica.
Uz njezin život vezane su brojne predaje. Pred kraj života teško bolesna Rita zatražila je ružu i dvije smokve iz obiteljskog vrta. Bio je siječanj, ali rođakinja je, prema predaji, pronašla procvjetalu ružu i dvije zrele smokve. Ruža je zato i danas jedan od njezinih najpoznatijih simbola.
U samostanu smo vidjeli i lozu koju je sveta Rita posadila prije 600 godina.
Više slika iz Cascie pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
U Bazilici svete Rite nalazi se i njezino tijelo, a upravo smo ovdje slavili svetu misu trećega dana našeg hodočašća.
Posjetili smo i obližnju Roccaporenu, njezino rodno mjesto, kuću u kojoj je rođena, ružičnjak i crkvu povezanu s njezinim bračnim životom. Preslatko mjesto i nikako ga nemojte zaobići.
Jedno je čitati životopis nekog sveca, a sasvim drugo hodati mjestima na kojima je taj život stvarno prolazio.
Više slika iz Roccaporene pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Sveta Bakhita, najveće iznenađenje hodočašća
A onda Schio. Dok smo se vozile autobusom, nas nekoliko komentiralo je kako nam se posjet svetištu sv. Bakhite čini kao višak u programu. Tko je uopće čuo za svetu Bakhitu? Što ćemo tamo? Nije li to vrijeme moglo biti bolje iskorišteno negdje drugdje?
Nekoliko sati kasnije izašle smo iz svetišta govoreći da smo upravo pronašle najdražu sveticu.
Giuseppina Bakhita rođena je oko 1869. godine u današnjem Sudanu. Kao djevojčicu oteli su je trgovci robljem. Bila je više puta prodavana i strahovito zlostavljana, a trauma je bila tolika da je zaboravila čak i svoje pravo ime.
Ime Bakhita, što znači „sretnica“, dali su joj upravo trgovci robljem.
Život ju je kasnije doveo u Italiju gdje je upoznala kršćanstvo, izborila slobodu, primila krštenje i postala redovnica. Ali ono što nas je potpuno osvojilo bilo je njezino praštanje. Govorila je da bi, kada bi ponovno susrela ljude koji su je oteli i zlostavljali, kleknula pred njih i poljubila im ruke jer ju je njezin životni put na kraju doveo do Boga.
Imala je toliko razloga za mržnju, a nije dopustila da je mržnja odredi. Bakhita je pravi primjer svetice praštanja, slobode i nade.
A onda nas je dočekala sestra Klara.
Nevjerojatno topla i vedra redovnica pomogla nam je pripremiti svetu misu koju smo ondje slavili, a nakon mise svakoga je od nas pojedinačno blagoslovila.
Nije to bio brz blagoslov i prelazak na sljedeću osobu. Svakome je posvetila vrijeme, molila nad njim i blagoslivljala ga iskreno i od srca. Teško je riječima opisati taj osjećaj. Doslovno je pola naše grupe rasplakala i mislim da ćemo taj njezin blagoslov još dugo pamtiti.
Došli smo misleći da će ovaj dio programa biti gubitak vremena. Otišli smo potpuno drugačiji.
Ponekad te najviše dotakne upravo ono od čega nisi očekivao ništa.
Padova i sveti Leopold Bogdan Mandić
Posljednji dan doveo nas je u Padovu, najprije do svetišta i groba sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Leopold je rođen 1866. godine u Herceg Novom u Boki kotorskoj, kao najmlađe od dvanaestero djece.
Bio je vrlo niskog rasta, krhkog zdravlja i imao poteškoća s govorom, ali upravo je taj samozatajni kapucin postao jedan od najpoznatijih ispovjednika svojega vremena.
Velik dio života proveo je u Padovi, gdje je znao satima ispovijedati u malenoj sobici. Ljudi su mu dolazili izdaleka zbog njegove nevjerojatne blagosti, razumijevanja i milosrđa.
Neki su mu čak prigovarali da je prema grešnicima previše blag. Njegov odgovor bio je jednostavan: „Ako me Gospodin bude korio zbog prevelike blagosti, reći ću mu da mi je On dao takav primjer.“
Jedna od njegovih najvećih želja bilo je jedinstvo Katoličke i Pravoslavne Crkve. Želio se vratiti na Istok i ondje raditi na pomirenju kršćana, ali mu to zbog zdravlja nikada nije bilo dopušteno.
Posebno je zanimljiva njegova mala ispovjedaonica. Tijekom savezničkog bombardiranja Padove 1944. godine velik dio samostana bio je razoren, dok je prostor u kojem je Leopold desetljećima ispovijedao ostao sačuvan.
U njegovu svetištu slavili smo i posljednju svetu misu našeg hodočašća.
Više slika pogledaj na objavi na mom Instagram profilu.
Sveti Ante, posljednja postaja našeg hodočašća
Naše putovanje završilo je u Bazilici svetog Antuna Padovanskog, kod groba jednog od najpoznatijih i najštovanijih svetaca Katoličke Crkve.
Sveti Ante rođen je u Lisabonu 1195. godine, ali je velik dio svojega redovničkog života proveo u Italiji. Bio je franjevac, izvrstan propovjednik i poznavatelj Svetoga pisma, a umro je nedaleko od Padove 1231. godine, sa samo 36 godina.
Svetim je proglašen već sljedeće godine, manje od godinu dana nakon smrti.
U Bazilici se nalazi njegov grob kojemu svakodnevno dolaze hodočasnici iz cijeloga svijeta, a posebno mjesto zauzima i Kapela relikvija u kojoj se čuvaju njegove relikvije.
Sveti Ante jedan je od onih svetaca za koje gotovo svi znamo još od djetinjstva, pa je bilo posebno upravo pred njegovim grobom završiti ovih pet nevjerojatnih dana.
Više slika iz Bazilike svetog Ante pogledaj na mom Instagram profilu @ana.ivancic.sola.
Pet dana koji su bili puno više od putovanja
Kada pogledam našu rutu, teško je vjerovati koliko smo toga doživjeli u samo pet dana.
Verona, Madonna della Corona, La Verna, Assisi, Spoleto, Greccio, Cascia, Roccaporena, Schio i Padova.
Ali hodočašće se na kraju ne pamti samo po crkvama, relikvijama i mjestima koja smo fotografirali. Pamti se po svetoj misi svakoga dana, zajedničkoj krunici u autobusu i svjedočanstvima koja smo slušali.
Po misi kod groba svetog Franje. Po tišini La Verne. Po njegovu rukopisu starom više od 800 godina. Po ruži i lozi svete Rite. Po Bakhiti od koje nismo očekivale gotovo ništa, a koja nas je potpuno osvojila. Po sestri Clari i njezinu blagoslovu.
Ali pamti se i po pjesmi, smijehu, rakijici i teraninu, odojku usred Verone, Tatjaninu rođendanu u Grecciu i svim ljudima s kojima smo u samo pet dana podijelili toliko toga.
Na kraju su blagoslovljeni i svi sveti predmeti koje smo putem kupili, pa smo svojim kućama ponijeli i male uspomene s mjesta koja smo posjetili.
Na hodočašće sam krenula sa sestrom i prijateljicama. Vratila sam se s puno fotografija i još više uspomena, ali prije svega s osjećajem da neka mjesta ne posjetimo samo zato da bismo ih vidjeli.
Neka mjesta posjetimo da bi ona nešto promijenila u nama. 🙏
Hodočašće po Turskoj putevima svetog Pavla pročitajte OVDJE.
Ostale putne članke pročitajte OVDJE.
Do idućeg hodočasničkog pozdrava,
Ana Ivančić
Comments are closed.